"... Ohhh,... That smile when you tore me apart... You took my heart..."

FORGET ME NOT

O, kako vrijeme brzo leti. Čini mi se kao da nemam doticaj sa stvarnošću. Kao da sam u ružnoj bajci koja ima sretan završetak..., čekam taj kraj, ali... knjiga je duga..., ako kraj uopće postoji. Moram živjeti u toj bajci, iako ne želim... Ja želim sretnu bajku. Želim biti sretna, potpuno i istinski sretna, a ne zato što sreću netko traži u meni, kako bi taj netko bio sretniji... Koliko se samo emocija vrti po mojoj glavi... Kako reagirati na određene situacije? Iščekivanje? Negiranje? Plakanje? Ništa neće pomoći i promijeniti situaciju. Kada bih barem mogla vratiti vrijeme... Često se pitam jesam li mogla učiniti više, jesam li mogla pomoći na bilo koji način... Kako nitko nije primjetio? Zašto ljudi toliko GRIJEŠE? A, bio bi tu, da su shvatili... Ali i oni su ljudi, što znači da NE SHVAĆAJU... Ponekad se sramim onoga što jesam, ČOVJEK, koji u životu ništa ne može postić bez sranja... SRAMIM SE... Dio sam nečega što ne zaslužuje biti dijelom ničega... nikoga... Kako je nepravedan život... Zašto baš on? Ima Boga? Ima kurca moga...

"People I know that were my friends,
I've seen them go one by one, some of my closest friends...

You're changing from what you were,
You're CHANGING,
Little by little somethings happening to you...
Will he bring you to your knees?
That's all the devil wants to do take the fight out of you, and kill it,
So you won't in prayer anymore,
So you won't weep before god anymore,
No weeping, not another pray, it's all ruined, no nothing
This is life and death - and the walls go down and ruin sets in..."

Ogorčenost je jedini osijećaj u meni koji osijećam pišući ovaj post... Mogu se samo nadati... i biti sretna, jer bi on to htio...DA SVI BUDEMO SRETNI...
F.I.O.H. my dear Sasa...


"Ride on,
See you,
I could never go, with you,
No mather how I wanted to...

Sjećam se samo nekih dijelova. Tako su jezivi i nedokučivi... Bojala sam se... Bojim se i dalje...
Pojavila sam se kraj svoje kuće, gdje sam se sa sestričnom skrivao od nepoznatih ljudi, koji su tražili moju mamu. Znao sam da je mrtva, ali im nisam htjela reći. Otišla sam do mjesta gdje su se nalazili njezini ostaci (kosti), te sam ih spremio u plastičnu vrećicu. Zakopala sam ih na posve drugo mjesto. Mislim da sam bježao vlakom kojim sam ja upravljala. Drugi vlak mi je dolazio u susret, ali nisam uspio zakočiti. Sudarili smo se. Tražila sam mrtve po vlaku. Posvuda je bilo krvi, komadići ljudskog tijela bili su posvuda. Bilo je malo preživjelih. Čula sam, osim vrištanja, tihe jecaje koji su dolazili iz kutova u kojima su bila djeca. Molila su me da im pomognem. Bio sam toliko slab (psihički) da im nisam mogla ni pogledati u oči... one malene oči ispunjene željom za životom koji sam ja ugasio. Kako si oprostiti? Previše boli. Razdire iznutra... Trga me, svaki komadić mene. Ja nisam bila ozlijeđena. Nisam imao ni jednu ogrebotinu. Vrištala sam, krivio sam sebe. Zašto se sve to dogodilo? Zato što sam bježala od nepoznatih ljudi, koji su tražili moju mamu! Zar sam ju ja ubio???
Bojala sam se... Bojim se i dalje...